Jučerašnji dan je počeo kao jedan običan ispodprosečni Avramov dan. Probudio sam se oko 11, blejao ceo dan kući, gledajući TV i surfujući internetom. Predveče sam odlučio da posle mesec dana izađem malo da se prošetam gradom. Sto godina nisam izašao u Mladenovcu, tj. od kad je naj ortak otišao u vojsku pa nemam kolegu u alkoholisanju. Krenuo sam od kuće oko 23h bez ikakvog plana, odnosno sa idejom da prošetam jedan krug i da se vratim najkasnije oko 1 sat. Kako nisam planirao da pijem to veče nisam ni poneo keš već sam imao nekih stotinak dinara u novčaniku. Dok sam šetao naiđem na neke komšije koji su par godina mlađi od mene kako idu u provod negde (isto ne znaju gde će ali imaju ekipu) i krenem sa njima na stanicu da sačekaju neke ortakinje. Dok smo čekali te njihove ortakinje setim se ja ortaka u vojsci i pošaljem mu poruku da me cimne kad bude mogao da se čujemo (sutra u toku dana). Posle 2 minuta zvoni telefon, zove me taj isti ortak i kaže kako je dobio nagradno odsustvo za vikend i da dođem do Scene za dvadesetak minuta. Pozdravio sam se sa ovom ekipom sa kojom sam blejao na stanici i krenuo prema Sceni.
Dok sam išao prema Sceni svratio sam u par prodavnica/trafika koje rade celu noć i pitao da mi zamene neke evre jer dinara nisam imao kod sebe (osim pomenutih 100) i kako niko nije hteo da mi zameni evre produžio sam prilično sjeban prema Sceni. Kada sam došao tamo dotukla me je činjenica da neki momci sviraju neki HC i da se plaća upad 70 din. Šta je - tu je... platim ja 70 din i upadnem unutra, pozdravim se sa Markom i tu blejali malo i krenemo do Piramide. Nađemo se na parkingu ispred Sportskog centra sa nekim ortacima i tu pocirkamo par pari litara piva i krenemo prema Piramidi.
U Piramidi je bilo prilično dosadno, iako je bila velika gužva unutra. Zato smo i izašli napolje i pričali o tome koliko bolestan treba biti čovek da smisli bilo koju epizodu South Parka. Dok smo nas četvorica tu blejali Marko se izgubio negde.
Negde oko pola jedan - jedan iskoči Spuki ispred mene. Traži gandžu. Rekoh mu da je on poslednji čovek od kojeg sam očekivao da traži umesto da nudi.
Spuki je jedan od onih likova koji je uvek spreman za varenje, uvek kod sebe ima rizle a čak je kupio i mrvilicu za gandžu koju uvek nosi sa sobom - za svaki slučaj. Reče mi da ima gandže ali na nema kod sebe nego kući, nekih 4-5 km odatle. Tada jedan od ostalih likova reče da ima kola tu i da hoće da nas vozi da uzmemo to i da se vratimo. Seli smo u Stojadina i krenuli smo: taj lik što vozi, Spuki, ja i jedan Spukijev ortak. Taman sam pomislio kako će ova noć od jedne ispodprosečne večeri da se pretvori u veče sa najboljim provodom, što se kasnije ispostavilo kao tačno.
Na pola puta smo ugledali crveno svetlo koje nije bilo semafor i svi smo rekli: Do kurca! Zaustavila nas je policija. Napisali su kaznu ovom našem vozaču za 0.75 promila alkohola u krvi i uzeli su mu dozvolu. Euforija je nestala i svi smo smoreni sedeli u kolima dok su panduri pisali kaznu ovom liku. Zanimljivo je to da ni jedna dobra kola nisu zaustavili dok smo mi bili tu već samo neke stojadine, jugiće i slično.
Produžili smo do gajbe tog Spukijevog ortaka i uzeli gandžu a onda javili ovima u gradu kako nećemo da se vraćamo :) Spuki je srolao džok i izašli smo napolje prvo na piš a onda na puš "pauzu" :) Ispušili smo taj džok prilično brzo i seli nazad u kola sa idejom da se vozač i ja vratimo u grad a oni da zapale kući. Onda je Spukiju sinula jedna veoma dobra ideja: Ajde da srolamo još jedan? Pošto smo svi bili već high lako smo se složili sa tom idejom. Taman što smo zapalili drugi džok ovaj naš vozač upali radio u kolima i reče: Hvatam samo b92 radio ali nema veze, štagod da puste sad biće dobro. U tom trenutku se završila tekuća pesma i na iznenađenje svih prisutnih u tom trenutku, sledeća stvar koju su ovi sa radija b92 pustili bilo je Eyesburn - Šejn. Pošto smo svi u istom "fazonu" sa oduševljenjem smo dočekali ovaj lepi gest redakcije radija b92. Pojačali smo radio do kraja i bukvalno skakali u kolima :) Posle toga je opet bila neka shitty muzika pa smo isključili radio i pustili neku kasetu koju smo našli u kolima. E tu smo se već zbunili: Muzika koja je izlazila iz zvučnika se sastojala uglavnom iz dva tona koji se smenjuju ogromnom brzinom uz tek poneku nerazumljivu reč... ispiranje mozga u pravom smislu te reči. Mi smo se smejali dok je Spuki skakao po kolima. Ja sam nacrtao smajlija sa unutrašnje strane na staklu, ako nas panduri zaustave da vide da smo u dobrom raspoloženju. Onda smo se pitali šta bi panduri pomislili da nas zaustave, mi otvorimo prozor/vrata a ono dim počne da izlazi iz kola, na šoferci nacrtan smajli kojem je nos neka petokraka a kad vozaču traže dozvolu on odgovara: "Uzeli mi". Pretpostavljam da bi nam samo rekli: "Produžite" i zgranutno bi nas gledali :)
Kad smo odslušali celu kasetu te mozgoispirajuće muzike (što je nama izgledalo kao da traje nekih 15ak minuta) Spuki i ovaj njegov ortak neverovatno brzo nestadoše a ja i ovaj drugi lik krenusmo prema gradu. Išli smo zaobilaznim putem da bismo izbegli policiju (mada ne znam zašto, ne bi nam mogli ništa sada) i kada smo stigli bilo je 4 sata ujutru. Nigde nikog nema, svuda fajront odavno... stavio sam slušalice u uši, pustio neki reggae sa mp3 plejera i zaputio se kući. Jebeno najbolje veče u proteklih par meseci.
Evo sada sam se probudio (3 sata popodne) i nema mamurluka, nema glavobolje, nema ničega, ja se predivno osećam i baš sam srećan!
Legalize it!
