Na razini osobnosti mi možemo zamišljati i u mislima stvarati što nas je volja. To podrazumijevam.
Govorim isključivo o onome što zamišljaju i stvaraju svi ljudi svijeta, što stvara čovječanstvo generacijama. Jednom zgodom rekao sam kad bi ljudi znali koliko ljudi svakog dana " rombaju " u tvornicama diljem svijeta filozofija bi izgledala primjerno tom " rombanju ". Hoću reći, subjektivni govor na razini osobe je jedno, a govor na razini cjeline je nešto drugu. Ja samo pokušavam navesti ljude da vlastitim mozgom vide silnu generičku stvaračaku moć Čovjeka na Zemlji, koja naravno mora imati SMISAO - SVRHU. Smisao i svrha odavno nije samo " use, nase i podase ".
Dakle " viši um " nije nikakva apstrakcija, ili nešto udaljeno od Čovjeka. Taj " viš um " je um Čovjek umnožen s nekoliko milijarda umnih mozgova, gledano sada i generacijski.
Ako znamo koji je smisao ljubavi, zašto onda taj smiso ne artikuliramo, pogotovo ako znamo da je GLAD, t.j. žderanje drugi največi nagon biologije, a siguran sam i svekolike Prirode? Čim se smisao i svrha ljubavi artikulira diskurzivno, racionalno, sve postaje puno, puno jasnije........
Ljubav nije samo emocionalni ushit dvoje ljubavnika, ona je i nešto drugo .....
AMBIJENT, STANIŠET I SADRŽAJ STVARANJA.
U svakom slučaju to je primarni aspekt svrhe postojanja: OBNOVITI SE U POSTOJANJU. Zašto to ne bi bila i svrha Čovjeka i čovječlanstva, ako je to u biologiji svijeta pa tako i Čovjeka primarna svrha?
|