heh, ustvari se nimalo neslazem s prethodna dva misljenja
Problem s tako objasnjenim racionalnim hedonizmom mi je sto ne vidim odakle se u njega odjednom uvlaci ideja da zivot treba 'sto bolje iskoristiti' - jer po dotad recenom, ne postoji nikakav znacaj u tome sto god odlucio s istim raditi. Konacno, ne vidim zasto bi me osobito bilo briga za svoje blagostanje i ugodu pa da se trudim prozivjeti sto bolje mogu ili da nadjem dugotrajne il kratkotrajne uzitke, svejedno.
I stovise ovo mi se uopce ne cini pesimisticnom pomisli. Dapace, to je prosto odbijanje da se cinjenici zivota namece potreba da se opravdava. Ja svoje postojanje ne mogu, i stovise uopce ne zelim opravdavati. Niti opravdavati kao put ili potencijal nekakvog 'viseg' ili 'smisla'. Niti opravdavati bilo kakvom racionalnom kriteriju. Akcije mi stoga nisu vodjene calculusom ugode, gdje vazem proslu i sadasnju ugodu, zbrojim oduzmem i vidim sto mi je ciniti. Vec su spontana posljedica mojeg postojanja. Niti mi se cini osobito bitnim da izbjegavam neugodu, niti da trazim ugodu (a naravno niti mi se cini osobito bitnim pokusavati suprotno) iako sasvim sigurno na taj nacin spontano reagiram, u mjeri u kojoj mi je to prirodno. 'Nesto vise' ostvareno sad il nakon smrti trenutno me ne interesira. Zasad prosto jesam i to je sve sto vidim da trebam biti (tj ne dozivljavam bas ono 'trebam'). Sto ne implicira neku zamrznutu staticnost jer sto postoji tako nepromjenjivo, niti potpunu nepromisljenost jer jednostavno nisam takav...
Jedan poetski izrazaj slicne perspektive:
To je najvisi domet
sto nam ga Nebo katkad podari:
ne obozavanja ni pobjede
nego, jednostavno, biti prihvacen
kao dio nekakve neporecive zbilje,
poput kamenja i stabala.
JL Borges, Prisnost