Eh pa vidiš dobro pitanje. Kada o tome razmišljam ne mogu točno definirati što je taj prijelaz. Ne mogu se ni otet dojmu da se on događa jako postepeno, odnosno da čak potpuno neprimjetno prelazimo, a da toga i nismo svjesni. Radi toga se u trenutku možemo naći u situaciji koju već duže vremena očekujemo, a nismo je uopće nikada očekivali, nego smo samo osjećali da ćemo to toga doći u životu.
Ako i poslije života nema ničega, za vrijeme života možda možemo okusit onakav život u kakvom će možda živjeti naši sinovi ili unuci. Ako dovoljno dobro promatramo vidimo da je baš taj život za nas raj, odnosno vječnost, a to je onda povezano s našim životom jer smo tu da im olakšamo i da ih izvedemo na lakši i bolji put. Isto kao što su to radili naši stariji.
Tako kada gledam vidim jednu koheziju, jednu homogenost života, koja se inače teško da naslutit. Ako recimo za života ne budemo u stanju ostvariti ono što smo najviše željeli, jer nas je možda "sudbina" spriječila, tim prijelazom ostavljamo nadu da ćemo zakoračiti negdje gdje je sudbina milostivija, a život još više osjetljiviji.
Nije to svijet patuljaka i vilenjaka, iako mogao bih biti. Samo kada bi se ljudi prepustili i zaboravili na predrasude i mržnju...
|