radio
nekad čovjek digne pogled
i zapita se
što je ovo oko mene
ovaj krevet, stol i radio
što u njemu buči
čujem glasove
oh ne
ne opet
al ipak glasovi se
iz membrane šire
kroz glavu prolaze
na tjelo djeluju
što su ti trnci
koji kroz mene piče
da li su to megaherci
ili valovi
koji život mi bude
možda ne život
ali nadu sigurno
nadu u humor
i prolaznost svega
ali riječi ostaju
ne ostaje bijeda
to i je smisao pojačala tog
koji signal šalje do uha mog
uho shvaća
da razum je lud
a najgore od svega
radio više nije tu
ta nada je nestala
sada je predaleko
no utisak je ostao
valovi i dalje šume
čuje se glas
dok čuje se je dobro
kad utihne ne preostaje ništa drugo
nego ustati sa stola
poleći glavu
na jastuk mekan
i utonuti u san